Moj djed Stjepan nikad nije volio rujan. Uvijek bi govorio da taj mjesec ima neki čudan, metalni miris. Miris baruta i izdaje. Kao klinac, nisam ga razumio. Mislio sam da je to samo još jedna priča starog čovjeka.
Ali danas, kad gledam unatrag, shvaćam.
Taj prvi rujan 1939. nije bio samo datum u kalendaru. Bio je to trenutak kad je civilizacija skinula masku i pokazala svoje pravo, ružno lice. Ljudi me često pitaju kako je počeo drugi svjetski rat, očekujući da ću im reći: “Pa, Hitler je napao Poljsku.” To je točan odgovor za test iz povijesti, ali za stvarni život? To je teška simplifikacija.
Rat nije eksplodirao odjednom. Kuhao se godinama. Bio je to lonac koji je kipio, a svi su se pravili da ne vide paru. Političari su odmahivali rukom, običan narod je gledao kako preživjeti dan, a zlo je u tišini oštrilo noževe.
Ovo je priča o tom kuhanju. O ljudskim greškama, o strahu i o tome kako smo, korak po korak, ušetali u najveću klaonicu u povijesti.
Više iz kategorije
Što morate znati (Key Takeaways)
- Versailles nije bio mir, nego osveta: Pobjednici su 1919. stjerali Njemačku u kut, a stjeran pas grize. To je stvorilo savršen teren za nacizam.
- Kukavičluk velikih: Britanija i Francuska su mislile da će hranjenjem krokodila (Hitlera) osigurati da ih pojede zadnje.
- Laž kao oružje: Rat je počeo insceniranom predstavom na granici, dokaz da agresoru istina ne znači ništa.
- Pakt iz pakla: Hitler i Staljin, dva smrtna neprijatelja, rukovali su se kako bi raskomadali Europu.
- Naš čovjek u sredini: Strah se osjećao i na našim ulicama, iako su tenkovi bili kilometrima daleko.
Zašto nitko nije povukao kočnicu nakon Prvog rata?
Ruku na srce, moramo se vratiti u 1919. Zamislite scenu. Njemačka je na koljenima. Izgubili su rat. I što rade pobjednici u Versaillesu? Ne pružaju ruku. Oni uzimaju bič.
Odlučili su poniziti cijelu jednu naciju. Oduzeli su im teritorij, uništili vojsku, nabili im dugove koje ne bi otplatili ni za sto godina. Francuzi su htjeli osvetu, i dobili su je. Ali, stari maršal Foch je tada promrmljao nešto što mi se i danas ledi krv u žilama: “Ovo nije mir. Ovo je primirje na 20 godina.”
Pogodio je. Točno u godinu.
Nijemac, onaj obični radnik ili seljak, nije osjećao krivnju zbog rata. Osjećao je bijes. Osjećao je da su ga prevarili. I tu dolazimo do srži problema. Kad čovjeku oduzmeš ponos i kruh sa stola, on ne traži demokraciju i fine govore. On traži nekoga tko će udariti šakom o stol. Traži vođu. Traži krivca.
Svijet je mislio da je papirom u Versaillesu riješio problem. Kakva naivnost. Samo su posijali sjeme zla koje će 1939. izrasti u čudovište.
Tko je zapravo stvorio Hitlera?
Nemojmo se lagati. Hitler nije pao s Marsa. Nije on hipnotizirao milijune ljudi nekom crnom magijom. Mi, ljudi, mi smo ga stvorili. Odnosno, stvorile su ga okolnosti koje smo ignorirali.
Tridesetih godina, Europa je bila u rasulu. Ekonomska kriza je žderala sve pred sobom. Moj djed je pričao kako su ljudi u to vrijeme za jednu veknu kruha morali nositi tačke pune novčanica, toliko je inflacija divljala u Njemačkoj prije dolaska nacista.
I onda se pojavi on. Ne izgleda kao general. Izgleda kao činovnik s tim smiješnim brkovima. Ali kad progovori… on govori ono što gladan čovjek želi čuti.
“Vratit ću vam posao.” “Vratit ću vam ponos.” “Niste vi krivi za svoju bijedu, krivi su ONI.”
Židovi, komunisti, kapitalisti – samo izaberi metu. Hitler je prodavao nadu zapakiranu u mržnju. I ljudi su kupovali. Ne zato što su svi bili zli, nego zato što su bili očajni. Zapadni političari? Oni su ga gledali s visoka. “Ah, to je samo prolazna faza,” govorili su dok su pili čaj u Londonu. Podcijenili su ga. Mislili su da je on samo lajavac. Nisu vidjeli da je taj “lajavac” zapravo vuk koji upravo isprobava koliko su čvrsta vrata tora.
Je li glad jača od demokracije?
Apsolutno. To je lekcija koju povijest stalno ponavlja, a mi je stalno zaboravljamo. Kad ti djeca plaču jer su gladna, baš te briga za slobodu tiska ili parlamentarne procedure.
Hitler je to znao. On je prvo dao ljudima posao. Gradio je autoceste, tvornice oružja. Njemačka je odjednom izgledala kao stroj. I dok je svijet još bio u depresiji, Njemačka se dizala. To je bio taj opasni šarm diktature – stvari se rješavaju brzo. Nema debata, nema glasanja. Vođa kaže, narod radi. I to je mnogima, nažalost, izgledalo privlačno.
Zašto su saveznici šutjeli dok je on galamio?
Ovo me pitanje proganja. Imate Francusku i Britaniju, vojne velesile. Imate Hitlera koji tek počinje graditi vojsku, krši sve moguće sporazume. I što one rade? Šalju protestne note. Pišu pisma.
Zašto?
Strah. Čisti, iskonski strah.
Sjećanje na Prvi svjetski rat je bilo previše svježe. Nije bilo obitelji u Francuskoj koja nije nekoga pokopala u rovovima 1914-1918. Političari su imali samo jedan cilj: ne ponoviti to. Bili su spremni progutati bilo kakvu uvredu, samo da ne moraju opet slati sinove u blato.
Hitler je bio kockar. On je to nanjušio. Kad je 1936. poslao vojsku u demilitariziranu zonu uz Rajnu, njegovi generali su se tresli od straha. Imali su naredbu: “Ako Francuzi zapucaju, povlačite se odmah.”
Francuzi nisu zapucali. Nisu mrdnuli prstom.
U tom trenutku, Hitler je shvatio: “Ovi su slabići. Mogu uzeti što god želim.” To nije bila diplomacija, ljudi moji. To je bilo odgađanje neizbježnog. Hranili su zvijer nadajući se da će postati vegetarijanac.
Što smo prodali u Münchenu?
München, 1938. Godinu dana prije početka rata. To je trenutak kad je obraz Europe dotaknuo dno. Britanski premijer Chamberlain dolazi Hitleru na noge i praktički mu poklanja Čehoslovačku.
Zamisli to. Imaš saveznika, demokratsku zemlju spremnu na borbu (Česi su imali odličnu vojsku i utvrde), i ti im kažeš: “Predajte se, dajte Hitleru taj teritorij, jer mi ne želimo rat.”
Chamberlain se vratio kući mašući tim sramotnim papirom vičući: “Mir za naše vrijeme!” Kakva zabluda. Kakva tragična farsa. Nije donio mir. Donio je Hitleru tenkove, tvornice Škoda i uvjerenje da su zapadne sile obične krpe. Umjesto da Hitlera zaustave dok je još bio ranjiv, dali su mu krila.
Otkud taj ludi pakt između fašista i komunista?
E, ovo je bio šok. Pravi “hladan tuš” za cijeli svijet u kolovozu 1939. Nacisti i komunisti. Vatra i led. Hitler i Staljin. Godinama su režali jedan na drugoga, prijetili, nazivali se najvećim zlom.
A onda – potpis. Pakt Molotov-Ribbentrop.
Svi su ostali paf. Moj djed je pričao da ljudi nisu vjerovali novinama. Mislili su da je tiskarska greška. Ali nije bila.
Bila je to čista matematika moći. Hitler je trebao mir na istoku da bi mogao razbiti Poljsku i onda se okrenuti protiv Francuske. Nije htio rat na dvije fronte, to je lekcija koju je svaki njemački kaplar naučio. A Staljin? On je kupovao vrijeme. Znao je da mu je vojska u rasulu (sam je pobio većinu svojih oficira u čistkama). Trebao mu je predah.
I tako su dva diktatora, uz čašu šampanjca, podijelila istočnu Europu kao da režu rođendansku tortu. Poljska je bila na pladnju. Pola meni, pola tebi. Cinizam na najjače. Tu više nije bilo ideologije, samo goli interes.
Kako je izgledao taj prvi dan pakla?
Zora, 1. rujna. Dok je većina ljudi još spavala, njemački bojni brod Schleswig-Holstein počeo je bljuvati vatru po poljskoj utvrdi na Westerplatteu.
Bilo je 4:45 ujutro.
Nije to bio rat kakav su pamtili stari generali. Nije bilo rovova. Nije bilo mjeseci stajanja na mjestu. Ovo je bilo nešto novo. Nešto zastrašujuće. Blitzkrieg. Munjeviti rat.
Tenkovi su jurili naprijed, probijali linije, ne obazirući se na bokove. Iznad njih, Štuke su zavijale one svoje sirene smrti, bombardirajući gradove, ceste, sve što se micalo. Poljaci su bili hrabri, ludo hrabri. Ali što možeš kad na konju dočekaš oklopnu diviziju?
Komunikacije su pale u prvih par sati. Poljski zapovjednici nisu znali gdje su im trupe. Bio je to kaos. Njemački stroj je bio previše brz, previše brutalan i previše spreman.
Je li istina prva žrtva rata?
Uvijek. A Hitler je bio majstor laži. Trebao mu je izgovor, nešto da proda svom narodu priču kako se Njemačka “samo brani”.
Noć prije napada, SS-ovci su izveli prljavu igru. Obukli su poljske uniforme, upali u njemačku radio stanicu u Gleiwitzu, ispucali par metaka i u eter vikali na poljskom. Čak su ostavili i leš nekog jadnika kojeg su ubili, da glumi “poljskog napadača”.
Ujutro je Hitler grmio: “Poljska nas je napala! Od 5:45 uzvraćamo paljbu!”
Sve je bila laž. Od prvog do zadnjeg slova. Ali koga briga za istinu kad topovi grme? To je lekcija o propagandi koju ne smijemo zaboraviti. Agresor će uvijek, ali baš uvijek, pokušati ispasti žrtva. Za one koji žele zaroniti dublje u detalje same invazije i vojnih manevara, Britannica – Invasion of Poland nudi odličan pregled činjenica bez uljepšavanja.
Gdje smo mi bili u toj priči?
A mi? Kraljevina Jugoslavija. Ljudi su ovdje znali čitati znakove na nebu. Taj rujan ’39. u Zagrebu ili Beogradu bio je ispunjen nekom teškom tišinom. Kroz radija su dolazile vijesti o padu Varšave.
Strah se uvukao u dućane, u kavane. Ljudi su počeli skupljati zalihe. Brašno, ulje, svijeće. Znalo se – nismo mi otok. Oluja koja ruši Poljsku doći će i ovdje. Bilo je samo pitanje dana. Političari su se koprcali, pokušavali ostati “neutralni”, ali narod je znao bolje.
Bila je to ona mučna atmosfera iščekivanja. Kad vidiš da susjedova kuća gori, znaš da ni tvoj krov nije siguran.
Je li se katastrofa mogla izbjeći?
Kad danas gledam na to pitanje kako je počeo drugi svjetski rat, dođe mi da vičem. Da! Moglo se. Sto puta se moglo.
Moglo se 1936. kad je ušao u Porajnje. Jedna francuska divizija bi ga otjerala podvijenog repa. Moglo se 1938. da nismo izdali Čehe. Moglo se, da su “veliki” imali kičmu umjesto kalkulatora.
Ali nisu. Igrali su na sigurno, a izgubili su sve.
To je najskuplja lekcija 20. stoljeća. Zlo ne staje ako se praviš da ga ne vidiš. Ono raste u mraku tvoje ravnodušnosti. Ono se hrani tvojim strahom.
Moj djed je preživio taj rat. Ali onaj stari, veseli dio njega umro je tog rujna ’39. zajedno s mirnom Europom. Često bi mi rekao, dok bi gledao dnevnik i vijesti o nekim novim sukobima: “Mali, upamti. Rat ne počinje pucnjem topa. Rat počinje kad pametni ljudi zašute, a budale dobiju mikrofon.”
Nadam se da ga danas netko sluša.
Često postavljena pitanja – Kako Je Počeo Drugi Svjetski Rat
Što je bio prvi znak da je započeo Drugi svjetski rat?
Prvi znak da je započeo Drugi svjetski rat bio je napad nacističke Njemačke na Poljsku 1. rujna 1939. godine, iako je sukob bio rezultat dugotrajnog procesa i nakupljanja tenzija tijekom godina.
Zašto je Versailleski ugovor bio problematičan i kako je utjecao na početak rata?
Versailleski ugovor nije bio samo mir nego i osvetnik, jer je nametnuo Njemačkoj teške uvjete, oduzeo teritorije i uništio vojsku, što je stvorilo osjećaj poniženja i bijesa, te posijalo sjeme za nacizam i daljnje sukobe.
Kako je Hitler uspio pridobiti ljude i uzrokovati drugo svjetsko ratno vihor?
Hitler je prodavao nadu punu mržnje, obećavajući ljudima posao i ponos dok je istovremeno hranio njihovu ljutnju i nezadovoljstvo, što je omogućilo njegovu moć i početak rata.
Zašto su velike sile šutjele i nisu spriječile početak rata?
Velike sile su šutjele zbog straha od ponovnog sukoba iz Prvog svjetskog rata, te su odgađale sukob vjerujući da će se Hitler smiriti ili se bojeći da će odmazde biti prevelike, što je omogućilo Hitleru da jača.
Kako je prvi dan rata izgledao i što ga je učinilo drugačijim od prethodnih sukoba?
Prvi dan rata bio je brz i razoran, počeo je napadom na Westerplatte, a zvao se Blitzkrieg, što je značilo munjeviti rat s brzim napadima tenkova i zračnih napada, za razliku od sporijih, rovnih sukoba iz prošlosti.
