Kako Dati Psa U Azil: Procedura i Što Trebate Znati

Nema goreg osjećaja. Točka.

Možemo mi to zamotavati u celofan, možemo tražiti ljepše riječi, ali onaj trenutak kad shvatite da je kraj… to je kao udarac u trbuh. Sjedite na podu, gledate u te vjerne oči koje vas prate po stanu i znate da morate donijeti odluku koja će vas proganjati. Možda je otkaz. Možda je bolest koja vas je srušila s nogu. Možda selidba u inozemstvo gdje stanodavci reže na samu pomisao o psu.

Niste ovdje jer ste zla osoba. Da ste zli, zavezali bi ga za drvo u šumi i otišli. Ne, vi ste ovdje jer tražite kako dati psa u azil na način koji je najmanje bolan za njega. Tražite izlaz koji je human. Iako vas internet vjerojatno već razapinje, ja neću. Ja sam tu da vam kažem kako stvari stvarno stoje na terenu, bez uljepšavanja, ali i bez osude.

Ovo nije suhoparni vodič. Ovo je stvarni prikaz onoga što vas čeka – od papirologije koja će vam dići tlak, do onog zadnjeg pogleda u retrovizoru. Pričat ćemo kao ljudi. O birokraciji, o novcu, i o onoj knedli u grlu koja nikako da ode.

Više iz kategorije

Synopen Mast

Ketonal

Ključne stvari koje morate znati (Key Takeaways)

• Vi ste odgovorni do samog kraja: Ako čip glasi na vas, zakonski ste vezani za tog psa. Ostavljanje psa pred vratima azila bez papira je kazneno djelo, a ne rješenje.
• Azili pucaju po šavovima: U Hrvatskoj je situacija alarmantna. “No-kill” politika je humana, ali to znači da se mjesta oslobađaju jako, jako sporo.
• Pripremite novčanik: Ovo ljude često šokira, ali predaja vlasničkog psa se u većini uređenih azila plaća. Netko mora financirati hranu i cjepiva kad vi odete.
• Istina je jedini put: Ako lažete da je pas “dobrica”, a on grize kad čuva hranu, ugrožavate volontere. Budite čovjek i recite sve mane.
• Oglasite ga sami: Prije nego dignete ruke, probajte s brutalno iskrenim oglasom na društvenim mrežama. Čuda se događaju kad se priča dobro ispriča.

Zašto vas savjest toliko grize i trebate li se osjećati kao izdajica?

Ajmo ovo riješiti odmah. Taj osjećaj u prsima? To je dokaz da vam je stalo. Društvo nam nameće mantru “pas je obaveza za cijeli život”. I je, u idealnom svijetu. Ali živimo u svijetu gdje se otkazi dijele šakom i kapom, gdje se brakovi raspadaju i gdje se zdravlje uruši preko noći.

Imam prijatelja, zvat ćemo ga Marko. Marko je bio onaj tip koji psu kupuje bolju hranu nego sebi. Imao je rotvajlera, Arona. Kad je firma propala, a on završio u sobičku od 15 kvadrata kod gazdarice koja mrzi sve što hoda na četiri noge, Marko je pao u depresiju. Pokušavao je sve. Švercao je psa, spavao s njim u autu. Na kraju, Aron je počeo mršavjeti, postao je nervozan. Marko me nazvao u 3 ujutro, pijan i uplakan. “Mučim ga,” rekao je. “Mislim da ga volim, ali ga zapravo mučim.”

Predaja Arona u azil bila je najteža stvar koju je Marko ikad napravio. Ali znate što? Aron je nakon dva mjeseca našao dom s dvorištem veličine nogometnog igrališta. Marko ga nije izdao. Marko ga je spasio od vlastite nemoći.

Ako psu više ne možete dati osnovno – hranu, veterinaru skrb, kretanje – zadržavanje psa nije ljubav. To je sebičnost. Traženje informacije kako dati psa u azil je čin odgovornosti u situaciji koja je sve samo ne idealna.

Čiji je zapravo pas? (Pravna zavrzlama koju morate shvatiti)

Ovdje ljudi često padaju na testu. Zakon u Hrvatskoj je po ovom pitanju kristalno jasan, iako ga mnogi pokušavaju zaobići.

Prvo pitanje koje će vam postaviti bilo tko u skloništu glasi: “Je li pas čipiran?”

Zašto je to bitno? Jer mikročip nije samo komadić tehnologije pod kožom; to je pravni ugovor. Ako očitaju čip i tamo piše vaše ime, vi ste posjednik. Točka. Ne možete nazvati šinteraj, reći “našao sam psa na ulici” i nadati se najboljem. Komunalni redari nisu naivni. Imaju čitače. Ako vide vaše ime, a vi glumite nalaznika, prijeti vam kazna za napuštanje životinje koja može iznositi nekoliko tisuća eura.

Postoje dva scenarija i procedura je drastično drugačija:

1. Pas je vaš (Vlasnički pas): Vi morate inicirati postupak. Vi potpisujete “Izjavu o promjeni posjednika”. Vi pregovarate s azilom.
2. Pas je nađen: Zovete komunalno redarstvo općine gdje ste ga našli. Oni zovu ugovoreno sklonište.

Nemojte se igrati s ovim. Azili su umreženi. Veterinari su umreženi. Baza Lysacan sve pamti. Budite čovjek, stanite iza svog imena i recite: “Da, moj je, imam problem i trebam pomoć.” Cijenit će vas više nego da muljate.

Što reći kad napokon nazovete azil (i što ako vas odbiju)?

Nikako, ali baš nikako nemojte samo natovariti psa u gepek i pojaviti se pred vratima azila. To je recept za katastrofu, svađu s portiro ili volonterima, i stres za psa koji čeka u autu dok vi mašete rukama.

Većina hrvatskih azila – pričamo o Dumovcu, Noinoj Arci, Prijateljima u Čakovcu, azilu u Osijeku – puca po šavovima. Kapaciteti su popunjeni do te mjere da psi ponekad dijele boksove koji su namijenjeni za jednog.

Morate nazvati. I pripremite se na hladan tuš. Vjerojatno ćete čuti: “Nemamo mjesta, stavljamo vas na listu.”

Kako voditi taj razgovor?

Kad dobijete nekoga na telefon (a to može potrajati, jer ti ljudi rade 12 sati dnevno u blatu i buci), budite kratki i konkretni.

• Ne: “Joj znate, priča počinje 2015. kad smo…”
• Da: “Imam psa kojeg moram predati. Čipiran je, cijepljen, socijaliziran. Razlog je [iskren razlog]. Znam da ste puni, ali koja je procedura i mogu li čekati?”

Ako vas odbiju, nemojte vikati. Ta osoba s druge strane slušalice vjerojatno je taj dan već vidjela tri pregažena psa i pet ostavljenih štenaca u kutiji. Umjesto vike, pitajte za “privremeni smještaj kod vlasnika”. To znači da pas ostaje kod vas u stanu, ali ga oni vode u svojim knjigama i oglašavaju na svojim službenim stranicama. To je win-win. Pas ne ide u kavez, a dobiva medijsku pažnju azila.

Koji papiri vam trebaju da bi sve bilo čisto?

Mrzimo papirologiju, ali ovdje je ona vaš štit. Da bi azil pravno preuzeo psa, stvari moraju biti “čiste”.

Na dan predaje (ako do nje dođe), morate imati:

• Putovnicu za kućnog ljubimca (plavu knjižicu): Tu se vide cjepiva. Ako nije cijepljen protiv bjesnoće, morat će biti, a to bi mogli naplatiti vama.
• Vašu osobnu iskaznicu: Bez toga nema prijenosa vlasništva.
• Dokaz o vlasništvu: Ako pas glasi na vašeg djeda koji je preminuo, ponesite smrtni list. Zvuči morbidno, ali azili moraju pravdati svaku životinju inspekciji. Ne mogu samo uzeti psa “na riječ”.

Sjećam se slučaja gdje je žena pokušala predati psa bivšeg muža “iz osvete”. Srećom, azil je tražio papire. Da nisu, završili bi na sudu. Zato su oprezni. Nemojte im zamjeriti što traže svaki papir.

Hoće li vas to koštati? (Neugodna istina o novcu)

Ovo je dio gdje mnogi ljudi ostanu paf. “Kako mislite moram platiti? Pa ja vama dajem psa!”

Da, dajete psa. Ali s psom dajete i obavezu. Taj pas će jesti svaki dan. Trebat će tablete protiv parazita. Trebat će cjepiva. Možda će se razboljeti. Skloništa se financiraju iz gradskih proračuna prvenstveno za lutalice. Vlasnički psi su “luksuz” i privatna odgovornost.

Mnogi azili imaju cjenik za prijem vlasničkog psa. Cijena? Može biti 50 eura, može biti 150, ovisno o azilu i stanju psa. To nije “kupovina mjesta”, to je participacija u troškovima koji nastaju onog trena kad vi odete.

Ako nemate novca – recite to. Otvoreno. “Nemam ni za kruh, zato ga i dajem.” Mnogi voditelji azila su ljudi, nisu roboti. Možda će vam izaći u susret, dogovoriti plaćanje na rate ili oprostiti dug ako vide da ste stvarno na dnu. Ali nemojte glumiti iznenađenje kad spomenu novac.

Kako pripremiti psa i ne raspasti se pritom?

Pse ne možete lagati. Oni čitaju vaš govor tijela bolje nego što vi čitate novine. Ako ste vi u panici, pas će misliti da idete u rat.

1. Miris je sve: U azilu smrdi. Na dezinficijens, na strah, na druge pse. Ponesite njegovu deku. Onu zamazanu, punu dlaka. Nemojte je prati. Taj miris doma će mu biti jedina utjeha prve noći kad se svjetla ugase.
2. Pismo budućem čovjeku: Uzmite papir i napišite sve. Ne mislim na “on je dobar dečko”. Mislim na detalje. “Boji se usisavača.” “Voli da ga se češka točno iznad repa.” “Alergičan je na piletinu.” To pismo volonteri čitaju. To pismo može biti razlika između toga da ga udomi kriva ili prava obitelj.
3. Oproštaj: Ovo je najteže. Kad dođete tamo, nemojte raditi scenu. Nemojte plakati pola sata grleći ga u boksu. To psu stvara neviđenu anksioznost. Budite mirni. Čvrsti. Poljubite ga u njušku, recite “budi dobar” i okrenite se. Raspadnite se u autu. Urlajte, plačite, lupajte po volanu. Ali ne pred njim. Neka vas zapamti kao stijenu, a ne kao nekoga tko se boji.

Za one koji žele razumjeti više o psihologiji pasa tijekom ovakvih promjena, preporučujem da bacite oko na resurse poput The Humane Society koji imaju odlične tekstove o tranzicijskom stresu kod životinja.

Zašto laž o ponašanju može ubiti psa (doslovno)?

Ljudi lažu. Lažu jer misle da će azil odbiti agresivnog psa. “Ma ne, nikad nije nikog ugrizao, samo se malo igra zubima.”

Molim vas, nemojte.

Ako vaš pas ne podnosi druge mužjake, a vi to prešutite, volonter će ga možda staviti u boks s drugim mužjakom. Rezultat? Krvoproliće. Ako vaš pas grize kad mu dirate zdjelicu, a vi ne kažete ništa, netko će nastradati.

Imali smo psa, zvao se Boni. Vlasnici su rekli “savršen s djecom”. Udomljen je u obitelj s dvoje male djece. Prvi dan je zarežao na dijete koje mu je prišlo dok je spavao. Vraćen je u roku 24 sata s etiketom “opasan”. Da su vlasnici rekli “ne voli da ga se dira dok spava”, Boni bi išao u obitelj bez djece i bio sretan. Ovako je dobio žig. Istina, ma kakva bila, daje mu šansu. Laž mu potpisuje presudu.

Postoji li šansa da ga udomite sami, bez azila?

Prije nego potpišete papire, jeste li probali sve? I kad kažem sve, ne mislim na jedan status na Facebooku koji vide samo vaša teta i dva prijatelja.

Danas vi imate moć medija u džepu. Napravite oglas koji “ubija”. Zaboravite na “Poklanjam psa, hitno”. To nitko ne čita.

Probajte ovako:

• Slika: Spustite se na pod. Slikajte ga u razini očiju, vani, na travi. Neka izgleda dostojanstveno.
• Naslov: Ne “Mješanac”, nego “Robi – Traži partnera za gledanje Netflixa”.
• Tekst: Budite pripovjedač. “Ja sam Robi. Moj čovjek je ostao bez posla i mora seliti. Nije on kriv, nisam ni ja. Trebam nekog tko ima kauč i tko baca lopticu daleko.”

Pošaljite taj oglas u inbox svim udrugama: Indigo, Prava Šapa, razne lokalne grupe. Zamolite ih za “share”. Ljudi vole iskrene priče. Ponekad se udomitelj javi u roku par sati ako oglas pogodi žicu.

Što nakon što odete? (Onaj tihi dio priče)

Vratit ćete se u prazan dom. Prva večer je najgora. Čut ćete ga kako hoda, iako nije tamo. Posegnut ćete rukom da ga pomazite, a tamo je samo prazan zrak.

Krivnja će vas prati u valovima. Jedan tren ćete znati da ste ga spasili od gladi, drugi tren ćete se osjećati kao zadnje smeće. To je normalno. To je ljudski.

Ali morate znati jednu stvar o psima – oni su oportunisti i preživljavači. Oni žive u trenutku. Prvih par dana u azilu bit će mu šok. Ali onda će doći volonter s finom paštetom. Pa će doći drugi i izvesti ga u šetnju. Pa će upoznati kujicu iz susjednog boksa. Psi se ne dure godinama kao ljudi. Oni se prilagode. Ako je azil dobar, on će biti dobro.

Zaključak

Pitanje kako dati psa u azil nije pitanje tehnike, nego srca. Procedura je samo niz koraka – čip, papiri, poziv, vožnja. Ono teško je ono što se događa u vašoj glavi.

Ako ste iscrpili sve opcije, ako ste pitali sve prijatelje, oglasili ga svuda i stvarno nemate izbora – onda je azil čin milosti. Bolje da je tamo, sit i pod nadzorom, nego da s vama dijeli život u kojem oboje patite.

Odradite to pošteno. Budite iskreni o njegovim manama. Platite ako možete. I onda si oprostite. Jer ako si vi ne oprostite, nećete moći nastaviti dalje. A on? On će, vjerujte mi, naći način da ponovno maše repom.

Držite se.

Često postavljena pitanja – Kako Dati Psa U Azil