Sjećam se onog prvog udara vrućine kad sam izašao iz aviona na Ben Gurionu. Nije to bila samo temperatura; zrak je bio težak, gust, kao da dišete samu povijest. Kasnije te večeri, sjedio sam s prijateljem Markom u jednoj zadimljenoj konobi u Jaffi. Dok smo gledali stare zidine koje su preživjele sve moguće osvajače, od Rimljana do Britanaca, razgovor je neminovno skrenuo na politiku. Marko me pogledao i postavio ono pitanje koje svi izbjegavaju ili previše pojednostavljuju: “Čuj, a kako je nastao Izrael zapravo? Mislim, stvarno nastao?”
Nije to priča koja stane u par suhoparnih rečenica iz udžbenika. To je kaos. To je priča o ljudima koji su sanjali nemoguće, o strašnim tragedijama i o političkim igrama koje se igraju u zatvorenim sobama dok ljudi na terenu krvare. Često me pitaju, znajući da gutam povijesne knjige, kako je moguće stvoriti državu iz pijeska i močvare usred 20. stoljeća.
Zaboravite na trenutak službene verzije. Idemo proći kroz stvarne događaje, kroz krv, znoj i tintu, da shvatimo što se doista dogodilo prije onog svibnja 1948.
Više iz kategorije
Ključne točke (Key Takeaways)
- San ludih idealista: Cionizam nije počeo kao državni projekt, već kao vizija nekolicine ljudi, predvođenih Herzlom, koji su shvatili da Europa postaje smrtonosna zamka.
- Papir koji je promijenio sve: Balfourova deklaracija bila je britanska diplomatska igra koja je obećala istu zemlju dvama različitim narodima.
- Pepeo Europe: Bez užasa Holokausta i očaja preživjelih, svijet vjerojatno nikada ne bi dao zeleno svjetlo za osnivanje države.
- Karta koja nikoga nije usrećila: UN-ov plan iz 1947. crtao je granice ravnalom u New Yorku, ignorirajući realnost na terenu.
- Država rođena u ratu: Izrael nije nastao potpisom, nego borbom za goli opstanak od prve sekunde svog postojanja.
Zašto bi netko u 19. stoljeću uopće pomislio na židovsku državu?
Morate se vratiti u glavu europskog Židova s kraja 19. stoljeća. Dok sam kopao po arhivama u Zagrebu za jedan stari projekt, naletio sam na izvještaje o Dreyfusovoj aferi. Čitao sam i naježio se. Imate francuskog časnika, lojalnog do kosti, kojeg lažno optužuju za izdaju samo zbog porijekla. Masa viče “Smrt Židovima!”. U Parizu, centru civilizacije.
Tu na scenu stupa Theodor Herzl. Bio je novinar, sekularan tip, Austrijanac. Nije bio neki vjerski fanatik. Ali, kad je vidio to ludilo, kliknulo mu je. Shvatio je da asimilacija ne pali. Možeš biti najbolji Nijemac ili Francuz, ali kad zagusti, ti si prvi na listi za odstrel.
Herzl tada piše Der Judenstaat. Ljudi su mu se smijali. Mislili su da je poludio. Organizirao je kongres u Baselu 1897. godine. Zamislite te ljude u frakovima i cilindrima kako usred Švicarske mrtvi-hladni planiraju državu na Bliskom istoku. Zvuči kao scenarij za loš film. Ali Herzl je u dnevnik zapisao nešto proročanski: “U Baselu sam osnovao židovsku državu. Da to kažem naglas, svi bi mi se smijali. Za pedeset godina, svi će to vidjeti.” I proklet bio ako nije bio u pravu skoro u dan.
Tko je zapravo zakuhao stvar s Balfourovom deklaracijom?
Prvi svjetski rat je sve ispremiješao. Osmansko Carstvo, koje je vladalo Palestinom 400 godina, raspadalo se. Britanci su, kao i uvijek, gledali svoj interes. Trebali su saveznike.
Godine 1917., Arthur Balfour šalje pismo Lordu Rothschildu. Jedan papir, par rečenica. Britanija “gleda s naklonošću” na stvaranje nacionalnog doma za židovski narod. Pazi, ne države, nego “nacionalnog doma”. Britanska diplomacija u punom sjaju – reci nešto, a ne reci ništa konkretno.
Problem? Britanci su istovremeno Arapima obećavali nezavisnost ako se pobune protiv Turaka. Igrali su dvostruku igru.
Što se stvarno događalo na terenu pod Britancima?
Kad je rat završio, Britanci su dobili mandat da upravljaju tim kaosom. Djed mi je pričao priče ljudi koji su putovali dolje tridesetih. Kažu da se napetost osjećala u zraku.
S jedne strane, dolaze židovski pioniri. Kupuju zemlju, isušuju malarične močvare, grade Tel Aviv na dinama. Donose traktore, grade škole. S druge strane, Arapi gledaju kako im se svijet mijenja pred očima. Osjećaju se izgurano. Počinju pobune. Britanci su se našli u unakrsnoj vatri.
Pokušali su smiriti Arape ograničavanjem useljavanja Židova baš kad je Hitler dolazio na vlast. To je bila smrtna presuda za mnoge koji su mogli biti spašeni. Britanci su izgubili kontrolu jer su pokušavali sjediti na dvije stolice.
Je li Holokaust bio onaj konačni okidač?
Ne možemo pričati o tome kako je nastao Izrael bez suočavanja s najmračnijim dijelom povijesti. Do 1945., Europa je bila groblje. Šest milijuna ljudi je nestalo.
Svijet je bio zgrožen, da, ali i pun krivnje. Preživjeli nisu imali kamo. Njihove kuće u Poljskoj ili Ukrajini su uselili drugi ljudi. Pokušavali su doći do Palestine, ali Britanci su ih vraćali. Sjećate se broda “Exodus”? Britanski vojnici tuku preživjele iz logora i vraćaju ih u Njemačku.
Te slike su obišle svijet. Javno mnijenje se okrenulo. Britanija je shvatila da je vrag odnio šalu i da više ne mogu kontrolirati situaciju. Bacili su vrući krumpir tek osnovanim Ujedinjenim narodima i rekli: “Vi ovo riješite.”
Zašto je karta iz 1947. izgledala tako nelogično?
UN je poslao komisiju, crtali su karte, vijećali. Rezultat je bila Rezolucija 181. Plan podjele.
Gledao sam te karte stotinu puta. To je bila slagalica, a ne država. Izrael je dobio tri nepovezana komada zemlje. Dobili su pustinju Negev – pijesak i kamenje – što je činilo većinu teritorija. Jeruzalem je trebao biti ničiji, međunarodna zona.
Cionistički vođe, predvođeni Ben-Gurionom, rekli su “DA”. Bili su pragmatični. Bolje išta nego ništa. Arapski vođe su rekli “NE”. Smatrali su da je to krađa zemlje.
Glasanje u UN-u te hladne noći u studenom 1947. bilo je triler. I Amerikanci i Sovjeti su digli ruku “ZA”. Rijedak trenutak kad su se složili. U Tel Avivu se plesalo na ulicama, ali Ben-Gurion nije plesao. Znao je da ujutro kreće rat.
Što se dogodilo onog popodneva kad je proglašena neovisnost?
14. svibnja 1948. Britanci pakiraju kofere. Zadnji vojnik odlazi. Ben-Gurion ne čeka.
U maloj dvorani muzeja u Tel Avivu, lupio je čekićem o stol. “Proglašavamo uspostavu židovske države…” Glas mu je bio miran, gotovo monoton, ali su se ljudima tresle ruke dok su potpisivali taj pergament. Nije bilo vatrometa. Znali su da su arapske vojske na granicama.
Samo 11 minuta kasnije, Truman priznaje Izrael. Ali diplomacija tu staje.
Rat za opstanak: David protiv pet Golijata
Pet arapskih vojski napada novorođenu državu: Egipat, Jordan, Sirija, Irak, Libanon. Izrael nije imao pravu vojsku. Imali su milicije, prokrijumčarene puške i avione sastavljene od dijelova s otpada.
Ali imali su nešto drugo – nisu imali kamo pobjeći. Borili su se leđima uza zid, doslovno. Mnogi vojnici su sišli s brodova iz Europe, dobili pušku u ruke i otišli ravno na frontu, a da nisu znali ni riječi hebrejskog.
Kad je prašina 1949. godine napokon slegla, Izrael je stajao. I ne samo to, bio je veći nego što je UN planirao. Ali cijena je bila golema. Za Palestince, to je bila “Nakba” – katastrofa. Stotine tisuća ljudi je izbjeglo ili protjerano, stvorivši izbjeglički problem koji nas proganja i danas.
Kako su kasniji ratovi mijenjali te granice?
Priča ne staje ’48. Granice na Bliskom istoku su kao živi pijesak.
Šestodnevni rat 1967. je sve okrenuo naglavačke. U šest dana, Izrael je potukao tri vojske i utrostručio teritorij. Zauzeli su Zapadnu obalu, Gazu, Golan i cijeli Jeruzalem. Odjednom, Izrael više nije bio mali David; postao je regionalna sila koja vlada nad milijunima Palestinaca.
Onda je došao šok 1973. Jomkipurski rat. Arapi su napali kad se najmanje očekivalo. Izrael je krvario, bio je na rubu, ali se izvukao. Taj strah, ta spoznaja da nisu nepobjedivi, otvorila je vrata diplomaciji.
Hladni mir je bolji od rata
Tko bi rekao da će egipatski predsjednik sletjeti u Izrael i pružiti ruku? Sadat je to učinio. To je bio tektonski poremećaj. Potpisali su mir u Camp Davidu.
Ako vas zanimaju detalji tih dokumenata, bez cenzure i interpretacija, bacite oko na Avalon Project. Tamo su izvorni tekstovi, crno na bijelo, pa prosudite sami.
Kako se stvorila nacija od tolikih stranaca?
Nije država samo granica na karti. Država su ljudi. A Izrael? To je lonac u kojem se sve kuha.
Zamislite da u istu zgradu uselite Rusa, Jemenca, Marokanca, Etiopljanina i Amerikanca. Svi su Židovi, ali nemaju ništa drugo zajedničko. Jedu drugačije, izgledaju drugačije, razmišljaju drugačije.
Morali su oživjeti mrtav jezik. Hebrejski se koristio samo u molitvi. Ben-Yehuda, fanatik za jezik, izmišljao je riječi za “sladoled” i “bicikl”. Danas klinci u Tel Avivu repaju na jeziku proroka. To je možda i veće čudo od same države.
Operacija Salomon 1991. mi je uvijek bila fascinantna. U 36 sati, zračnim mostom, prebacili su 14.000 etiopskih Židova. Gledao sam snimke – izvadili su sjedala iz aviona da ih stane više. To je ta luda logika Izraela: nitko ne ostaje iza.
Tehnologija kao preživljavanje, ne luksuz
Danas svi pričaju o “Start-up naciji”. Ali to nije nastalo jer su htjeli biti cool. Nastalo je iz muke.
Nemaju vode? Morali su izmisliti navodnjavanje kap-po-kap. Nemaju nafte? Morali su se okrenuti solarnoj energiji. Okruženi su neprijateljima? Morali su razviti najbolji cybersecurity na svijetu.
Moj kolega iz IT-a radi s njima i kaže da je to poseban mentalitet. Nema okolišanja. “Chutzpah” – to je ta drskost, hrabrost da se proba nemoguće.
Moja razmišljanja za kraj
Kad podvučem crtu, povijest Izraela nije bajka. Puna je ožiljaka. To je priča o nevjerojatnom uspjehu, o narodu koji se vratio kući protiv svih izgleda. Izgradili su modernu silu na komadu pustinje.
Ali to je i priča o boli drugog naroda, Palestinaca, čija je sudbina neraskidivo vezana uz tu istu zemlju. Ne možete razumjeti jedno bez drugog.
Šetajući ulicama Jeruzalema, shvatio sam da ovdje svaki kamen ima dvije priče. Istina nikad nije jednostavna, a pogotovo ne ovdje. Razumjeti kako je nastao Izrael znači prihvatiti tu složenost, tu mješavinu trijumfa i tragedije koja definira Bliski istok. Nema lakih odgovora, samo teška povijest.
Često postavljena pitanja – Kako Je Nastao Izrael
Koji su bili ključni događaji koji su doveli do osnivanja Izraela?
Ključni događaji uključuju Herzlovo osnivanje s utemeljenjem židovskog nacionalnog pokreta u Basel 1897., Balfourovu deklaraciju 1917., britanski mandat nakon Prvog svjetskog rata, Palestinu podijeljenu UN-ovom rezolucijom 181 1947., te proglašenje izraelske neovisnosti 1948.
Kako su događaji prije osnivanja Izraela složeni i zašto ih je teško pojednostaviti?
Događaji su složeni jer uključuju nelinearne procese, političke igre, ljudsku tragediju i višestruke narative; povijest je isprepletena s tragedijama, ratovima, diplomatskim manipulacijama i osobnim sudbinama koje je teško sažeti u jednostavnu priču.
Zašto je holokaust bio važan faktor u osnivanju Izraela?
Holokaust je bio jedan od najvažnijih faktora jer je šok i tragedija uništenih milijuna Židova izazvala globalnu empatiju i podršku za stvaranje židovske države kao sigurne luke za preživjele.
Kako se promijenile granice Izraela kroz povijest i zašto su ti promjene složene?
Granice Izraela su se mijenjale kroz ratove poput Šestodnevnog rata 1967. i Jomkipurskog rata 1973. te su često bile rezultat vojne konfrontacije, političkih dogovora i diplomatskih sporazuma, pri čemu su granice često ostale nejasne ili kontroverzne zbog složenosti sukoba.
