Sreli ste ga u gradu. U prolazu, na tržnici, možda čak i u redu u banci. Vaš župnik, ili neki drugi svećenik kojeg poznajete iz viđenja. I tada, u toj jednoj sekundi, kroz glavu proleti tisuću pitanja. Što reći? Kako ga osloviti? Trebam li se rukovati? Ta kratka, ali ponekad zbunjujuća stanka, poznata je mnogima. Upravo je pitanje kako pozdraviti svećenika nešto što nas prati od djetinjstva, isprepleteno s tradicijom, poštovanjem i, budimo iskreni, malom dozom straha da ne pogriješimo.
Ovo nije samo pitanje bontona. To je odraz naše vjere, kulture i načina na koji vidimo ulogu svećenika u našoj zajednici. Sjećam se kako me baka, dok sam bio dječak držeći je čvrsto za ruku, uvijek ispravljala tihim, ali odlučnim šaptom ispred crkve. Njezine su upute bile jasne, prožete poštovanjem koje se činilo starim kao i kameni zidovi same crkve. Danas, godinama kasnije, shvaćam da je taj naizgled jednostavan čin pozdravljanja puno dublji. To je most između laika i klerika, trenutak prepoznavanja i zajedništva u vjeri.
Zato zaboravimo na nesigurnost. Prođimo zajedno kroz ispravne načine, tradiciju i praktične savjete kako bismo svaki budući susret sa svećenikom dočekali smireno i s pouzdanjem.
Ključne Spoznaje
- Tradicija je važna: Pozdrav “Hvaljen Isus i Marija” temeljni je i uvijek prikladan pozdrav u crkvenom okruženju, izražavajući zajedničku vjeru.
- Kontekst određuje pozdrav: Izvan crkve, u svakodnevnim situacijama, jednostavan i pristojan pozdrav poput “Dobar dan, velečasni” sasvim je ispravan i pokazuje poštovanje.
- Titule nisu komplicirane: Ako niste sigurni je li svećenik “pater” ili “don”, oslovljavanje s “velečasni” je univerzalno i siguran izbor.
- Namjera je najbitnija: Iskrena namjera da iskažete poštovanje puno je važnija od savršene formulacije. Ne brinite ako pogriješite.
- Govor tijela govori sve: Topao osmijeh, kontakt očima i jasan glas često ostavljaju jači dojam od samih riječi.
Sjećate li se kako su nas bake učile? Prvi susret s pravilima.
Moja prva lekcija o pozdravljanju svećenika dogodila se jednog maglovitog nedjeljnog jutra. Imao sam možda šest ili sedam godina. Misa je upravo završila, a mi smo izlazili iz crkve. Župnik je stajao na vratima, visok i nasmijan, rukujući se sa župljanima. Kad smo mi došli na red, ja sam, ponosan na svoje nove manire, glasno rekao: “Dobar dan!” Baka me nije prekorila. Samo me nježno stisnula za rame i, kad smo se malo odmaknuli, sagnula se i prošaptala: “Sine, svećenika se pozdravlja s ‘Hvaljen Isus’. Zapamti to.”
Taj trenutak mi se urezao u pamćenje. Nije to bila kritika, već prijenos znanja, važnog, nepisanog pravila zajednice. U njezinom svijetu, to nije bio samo pozdrav. Bio je to iskaz. Priznanje da svećenik nije samo gospodin u prolazu, već osoba koja predstavlja nešto veće.
On je alter Christus, drugi Krist. Pozdravljajući njega s “Hvaljen Isus”, zapravo se pozdravljao Onaj u čije ime on služi. To je bila moja prva spoznaja da postoje različite razine komunikacije i da neke riječi nose težinu stoljeća. Baka mi je tada usadila osjećaj da je taj pozdrav čin poštovanja ne samo prema osobi, već i prema svetoj službi koju ta osoba obavlja.
Zašto je “Hvaljen Isus i Marija” više od običnog pozdrava?
Ovaj tradicionalni katolički pozdrav, često skraćen na “Hvaljen Isus”, nije tek puka fraza. On je sažetak vjere. Kada vjernik izgovori te riječi, on ne započinje samo razgovor, već svjedoči svoju pripadnost. To je predivan način da se odmah uspostavi duhovna veza. Odgovor svećenika, “Uvijeke hvaljen” ili “Navijeke amen”, stvara dijalog vjere, potvrđujući zajedničko vjerovanje.
Zamislite to kao neku vrstu duhovnog rukovanja. Prije nego što se uopće dotaknu teme vremena ili župnih obavijesti, dvije osobe su potvrdile ono najvažnije što ih povezuje – vjera u Isusa Krista. U današnjem sekulariziranom svijetu, gdje se vjera često smatra privatnom stvari, ovakav javni iskaz može biti iznimno snažan. On podsjeća i svećenika i laika na njihovu zajedničku misiju i identitet. Stoga, kada koristite ovaj pozdrav, ne slijedite samo stari običaj. Vi aktivno sudjelujete u živom nasljeđu Crkve, čineći mali, ali značajan čin evangelizacije u svakodnevnom životu. To je pozdrav koji ima dubinu.
Što ako nisam u crkvi? Kako pozdraviti svećenika na ulici ili u trgovini?
Evo scenarija koji izaziva najviše nedoumica. Ulazite u supermarket i među policama s tjesteninom ugledate svog župnika kako bira umak. Što sad? Da glasno viknete “Hvaljen Isus!” preko cijelog dućana? Vjerojatno ne. Kontekst je ključan. Dok je tradicionalni pozdrav savršen za crkveno dvorište, u civilnom okruženju može djelovati pomalo nametljivo ili zbunjujuće za druge ljude okolo.
Sjećam se jedne takve situacije iz tinejdžerskih dana. Ugledao sam našeg kapelana u knjižari. U panici da ispadnem dobar i pobožan mladić, prišao sam mu i prilično glasno izvalio: “Hvaljen Isus, velečasni!” On se, jadan, malo trznuo, a gospođa pored njega me pogledala kao da sam sletio s Marsa. Svećenik se, naravno, ljubazno nasmiješio i odgovorio, ali osjećao sam se nevjerojatno nespretno.
Naučio sam lekciju. U ovakvim situacijama, jednostavnost je zlato. Pristojan i ljubazan građanski pozdrav, upotpunjen titulom, sasvim je dovoljan i ispravan. “Dobar dan, velečasni” ili “Dobra večer, pater” pokazuje poštovanje prema njegovoj službi, a istovremeno je prikladno za javno mjesto. Time ne umanjujete svoje poštovanje, već ga pokazujete na način koji je prilagođen situaciji.
Je li “velečasni” jedina ispravna titula?
Često čujemo različite titule i lako se zbuniti. Je li svaki svećenik “velečasni”? Kratak odgovor je – ne, ali ako upotrijebite tu titulu, sigurno nećete pogriješiti. Ipak, poznavanje razlika pokazuje dodatnu razinu informiranosti i poštovanja. Evo kratkog vodiča:
- Velečasni: Ovo je najčešća titula i koristi se za dijecezanskog (biskupijskog) svećenika. To su svećenici koji su pod izravnom upravom lokalnog biskupa i najčešće služe kao župnici ili župni vikari (kapelani) u župama. Ako niste sigurni kojoj kategoriji svećenik pripada, “velečasni” je najsigurniji i najčešći izbor.
- Pater: Ova titula, koja na latinskom znači “otac”, koristi se za svećenike koji su članovi nekog redovničkog reda. To su, primjerice, franjevci, isusovci, dominikanci, salezijanci i drugi. Oni žive u zajednici prema pravilima svog utemeljitelja. Dakle, ako znate da je svećenik franjevac, ispravno ga je osloviti s “pater”.
- Don: Ova titula specifična je za obalna područja Hrvatske, posebice Dalmaciju i Istru, ali se koristi i u nekim drugim katoličkim zemljama. Koristi se umjesto titule “velečasni” za dijecezanske svećenike u tim krajevima.
Ne opterećujte se previše. Nijedan svećenik vam neće zamjeriti ako upotrijebite “velečasni” umjesto “pater”. Cijenit će vašu namjeru da ga oslovite s poštovanjem.
Postoji li razlika u pozdravu ovisno o prigodi?
Apsolutno. Kao što nećete doći na vjenčanje u trenirci, tako nećete koristiti isti pozdrav u svakoj situaciji. Prilagođavanje pozdrava prigodi pokazuje socijalnu inteligenciju i dublje razumijevanje crkvenog života.
Za vrijeme liturgijskih slavlja, poput mise, krštenja ili sprovoda, situacija je vrlo formalna. Tada su tradicionalni pozdravi poput “Hvaljen Isus i Marija” najprikladniji. Oni se uklapaju u sveti karakter samog obreda. Ako svećeniku prilazite neposredno prije ili poslije mise u sakristiji ili crkvi, držite se ovog pravila. To je njegovo “radno mjesto”, sveti prostor gdje je duhovna dimenzija u prvom planu.
S druge strane, susreti izvan crkve su ležerniji. Ako ga sretnete na ulici, na nekom društvenom događanju, sportskoj utakmici ili, kao u mom primjeru, u trgovini, tada je građanski pozdrav sasvim na mjestu. “Dobar dan” ili “Bok, velečasni”, ako ste s njim u prisnijim odnosima, neće biti znak nepoštovanja. Naprotiv, bit će znak da ga vidite kao normalnog člana društva, što on i jest. Ključ je u ravnoteži – iskazati poštovanje prema njegovoj službi, ali na način koji odgovara trenutku.
A što je s rukovanjem i ljubljenjem ruke?
Ovo je tema koja često izaziva najviše rasprava i nesigurnosti, posebice kod mlađih generacija. Tradicija ljubljenja svećenikove posvećene ruke (rukoljub) duboko je ukorijenjena u katoličkoj kulturi. To nije znak podložnosti prema čovjeku, već čin poštovanja prema njegovim rukama koje posvećuju kruh i vino, koje podjeljuju sakramente i blagoslivljaju. Ljubljenjem ruke, vjernik zapravo iskazuje poštovanje prema Euharistiji i svetim činima koje te ruke vrše.
Međutim, danas je ta praksa rjeđa. Mnogi se osjećaju nelagodno, a i neki svećenici je ne prakticiraju aktivno kako ne bi dovodili vjernike u neugodnu situaciju. Ovdje nema strogog pravila. To je stvar osobne pobožnosti.
Ako se odlučite za rukoljub, učinite to prirodno i bez oklijevanja. Ako niste sigurni, promatrajte što rade drugi, stariji vjernici. A ako vam to jednostavno nije prirodno?
Sasvim je u redu.
Čvrst, pristojan stisak ruke, uz kontakt očima i osmijeh, danas je univerzalan znak poštovanja. Svećenik će to shvatiti kao ljubazan i primjeren pozdrav. Najgore što možete učiniti je pružiti ruku pa je povući u pola pokreta. Budite odlučni: ili se rukujte ili poljubite ruku. Oboje je prihvatljivo, ali nesigurnost stvara neugodnost.
Uh, pogriješio sam! Što sad?
Dogodi se. U trenutku zbunjenosti, umjesto “Hvaljen Isus”, kažete “Doviđenja”. Ili ga oslovite s “gospodine” umjesto “velečasni”. Ili vam se jezik zaplete pa promrmljate nešto potpuno nerazumljivo. Prva reakcija je osjećaj srama i želja da pobjegnete. Ali stanite. Dišite.
Svećenici su ljudi. I to ljudi koji svakodnevno komuniciraju sa stotinama različitih osoba. Čuli su apsolutno sve. Vjerujte mi, vaša mala greška vjerojatno nije ni blizu najčudnije stvari koju su doživjeli taj tjedan. Sjećate se mog blama u knjižari? Nakon što sam se crvenio pet minuta, kapelan mi je prišao i započeo razgovor o knjizi koju sam držao u ruci. Potpuno je ignorirao moju nespretnost i stavio me u ugodnu poziciju.
Tada sam shvatio ključnu stvar: namjera je ono što se računa. Bog, a i njegovi službenici, gledaju u srce. Ako je vaša namjera bila iskazati poštovanje, a samo su riječi ispale krivo, to je u redu. Nemojte se ispričavati i dodatno komplicirati situaciju. Najbolje je samo se nasmiješiti i nastaviti dalje. Vaša iskrenost i ljubaznost puno su glasniji od jedne pogrešno izgovorene riječi. Važno je zapamtiti da je odnos sa svećenikom odnos s čovjekom, a ne s protokolarnim robotom.
Kako moderan katolik gleda na ovaj običaj?
Kako sam odrastao, moj pogled na pozdravljanje svećenika se mijenjao. Ono što je započelo kao bakino pravilo, nešto što sam radio “jer se tako mora”, polako je sazrijevalo u osobni čin. Više to nisam doživljavao kao strogu obvezu, već kao priliku. Priliku da iskažem poštovanje ne samo čovjeku u crnoj košulji, već i onome što on predstavlja.
U modernom svijetu, gdje se autoriteti neprestano preispituju, svjesno i dragovoljno iskazivanje poštovanja prema duhovnom autoritetu postaje snažan iskaz stava. To je moj način da kažem: “Cijenim tvoju žrtvu. Poštujem tvoju službu. Vidim te kao duhovnog oca u našoj zajednici.” To više nije strah od pogreške, već radost prepoznavanja.
Mislim da je to zdrav pristup za modernog katolika. Ne slijediti tradiciju slijepo, već je razumjeti, prigrliti i dati joj osobni pečat. Pozdrav svećeniku tako postaje više od formalnosti; postaje mali, ali svjesni čin vjere. To je način na koji oživljavamo svoju vjeru u malim, svakodnevnim gestama koje grade i jačaju tkivo naše župne zajednice.
Nekoliko praktičnih savjeta za svaku situaciju
Kako bismo sve saželi, evo nekoliko kratkih i jasnih savjeta koji vam mogu pomoći da se osjećate samopouzdano u svakoj prilici:
- Ako ste nesigurni: Jednostavan i ljubazan “Dobar dan, velečasni” je apsolutno uvijek siguran i prikladan izbor. Nikada nećete pogriješiti.
- U crkvenom okruženju: Držite se tradicije. “Hvaljen Isus i Marija” je pozdrav koji najbolje odgovara svetosti mjesta i trenutka.
- Pazite na govor tijela: Uspostavite kontakt očima, nasmiješite se i govorite razgovijetno. Vaš neverbalni stav često govori više od samih riječi.
- Ne brinite previše o titulama: Ako ne znate je li svećenik član reda ili ne, koristite “velečasni”. To je univerzalan znak poštovanja.
- Poštovanje je ključ: Zapamtite, vaša iskrena namjera da iskažete poštovanje je ono što se uistinu cijeni, daleko više od precizne formulacije.
Više od bontona: Duhovna dimenzija pozdrava
Na kraju, važno je nadići razinu pukih pravila ponašanja. Pozdravljanje svećenika nije samo dio katoličkog bontona, već ima i duboku duhovnu dimenziju. Svaki put kada pozdravite svećenika, vi ne pozdravljate samo Ivana, Marka ili Josipa. Vi pozdravljate osobu koja je svoj život posvetila Bogu i služenju narodu. Pozdravljate njegove posvećene ruke koje donose sakramente, njegove riječi koje naviještaju Evanđelje i njegovo srce koje nosi brige svoje zajednice.
To je čin koji nas podsjeća na hijerarhijsku, ali i obiteljsku strukturu Crkve. On je naš duhovni otac, a mi smo njegova duhovna djeca. Taj mali znak poštovanja jača te veze i gradi osjećaj pripadnosti. Kao što pišu stručnjaci na stranicama Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, uloga svećenika je ključna za život vjerničke zajednice. Našim odnosom prema njemu pokazujemo i naš odnos prema toj zajednici.
Zato sljedeći put kada sretnete svećenika, nemojte okretati glavu ili se praviti da ga ne vidite iz straha od pogreške.
Priđite mu.
Pozdravite ga s poštovanjem, ali i s toplinom. Bio to tradicionalni “Hvaljen Isus” ili jednostavni “Dobar dan”, neka vaš pozdrav bude iskren. To je mali čin koji obogaćuje i vas i njega, i koji tka još jednu zlatnu nit u predivnom mozaiku naše Crkve.
Često postavljena pitanja za Kako Pozdraviti Svećenika
Što učiniti ako pogriješim ili ne znam kako da pozdravim svećenika?
Ako pogriješite, ne brinite. Iskreno se nasmiješite, nastavite s poštovanjem i ne morate dodatno objašnjavati ili se ispričavati. Važna je vaša namjera da pokažete poštovanje, a svećenici će cijeniti vaš trud.
Kako se treba ponašati s rukovanjem ili ljubljenjem ruke svećenika?
Ako imate običaj ljubljenja svećenikove posvećene ruke, učinite to prirodno i bez oklijevanja kao znak poštovanja prema svetim činima, ali ako vam je nelagodno, čvrst, pristojan stisak ruke s kontaktom očima i osmijehom je sasvim prikladno i prihvatljivo.
Što je prikladno reći ili učiniti ako susretnem svećenika u javnoj situaciji, kao što je trgovina ili ulica?
U takvim situacijama prikladno je pristojno i s poštovanjem pozdraviti ga s ‘Dobar dan, velečasni’ ili slično, bez korištenja tradicionalnih crkvenih pozdrava, kako bi se pokazalo poštovanje i uobičajen društveni običaj.
Kako pravilno osloviti svećenika koji je član reda, poput franjevca ili isusovca?
Za svećenike koji su članovi redova, prikladno je koristiti titulu ‘pater’, dok za dijecezanske svećenike najbolje odgovara titula ‘velečasni’, koja je univerzalno prihvatljiva.
Koji je najprikladniji pozdrav za svećenika unutar crkvenog okruženja?
Unutar crkve i tijekom liturgijskih slavlje, najprikladniji pozdrav je ‘Hvaljen Isus i Marija’, koji izražava zajedničku vjeru i poštovanje prema svetosti trenutka.
