Zimsko Računanje Vremena | Kada Počinje I Kako Se Pomjera

Ah, taj jedan vikend u listopadu. Osjećate to u zraku. Jutro je oštrije, mrak pada brže, a društvene mreže su pune onog istog pitanja: “Je li ovaj vikend pomičemo sat?” To je godišnji ritual koji nas istovremeno veseli (dodatni sat spavanja!) i zbunjuje. Ulazimo u zimsko računanje vremena, prijelaz koji označava puno više od pukog klika na satu. To je signal za promjenu godišnjeg doba, promjenu naše rutine i, za mnoge od nas, promjenu raspoloženja.

Ali zašto to uopće radimo? Je li to samo globalna navika koje se ne možemo riješiti? Pomaže li stvarno ili samo stvara kaos u našim unutarnjim satovima? I ono najvažnije, kako se što bezbolnije prebaciti? Kao netko tko je proveo nebrojene maglovite ponedjeljke nakon pomicanja sata pokušavajući shvatiti zašto kava ne djeluje, odlučio sam zaroniti duboko. U ovom ćemo članku secirati apsolutno svaki aspekt zimskog računanja vremena. Od povijesnih anegdota do znanosti o spavanju i praktičnih savjeta kako “preživjeti” mrak u 16:30.

Više iz kategorije UČENJE

Broj Enc Uređaja

Dopis Primjer

Ključni Zaključci (Što Trebate Znati Odmah)

Prije nego što uronimo u detalje, evo brzog pregleda:

• Kada? Zimsko računanje vremena počinje svake godine posljednje nedjelje u listopadu.
• Kako? U 3:00 sata ujutro, satovi se pomiču jedan sat unatrag, na 2:00 sata. Time “dobivamo” jedan sat.
• Zašto? Povijesni razlog bio je ušteda energije, primarno ugljena tijekom Prvog svjetskog rata.
• Je li “Zimsko” Pravo Vrijeme? Tehnički, da. Vraćamo se na naše standardno, astronomsko vrijeme (Srednjoeuropsko vrijeme ili CET u Hrvatskoj). Ljetno računanje je zapravo “umjetno” odstupanje.
• Kontroverza: Unatoč glasanju u EU parlamentu za ukidanje 2019., promjena se još nije dogodila zbog neslaganja država članica i drugih globalnih kriza.

Pa što je točno “zimsko računanje vremena” i zašto ga uopće imamo?

Krenimo od osnova. Ono što mi kolokvijalno zovemo “zimsko računanje vremena” zapravo uopće nije zimsko vrijeme. To je naše pravo, standardno vrijeme. Astronomsko. Nazovite ga kako želite, ali to je vrijeme po kojem bismo živjeli da nema pomicanja sata. U Hrvatskoj je to Srednjoeuropsko vrijeme (CET), odnosno GMT+1.

Pojam “zimsko” koristimo samo kao suprotnost “ljetnom računanju vremena” (Daylight Saving Time – DST). Dakle, cijela priča nije o ulasku u neko posebno vrijeme, već o povratku u normalu nakon sedam mjeseci “posuđenog” sata. Ljetno računanje je ono koje je izmišljeno. To je period kada umjetno pomaknemo sat jedan sat unaprijed (posljednje nedjelje u ožujku) kako bismo “ukrali” sat dnevnog svjetla jutru i dodali ga večeri.

A onda, te posljednje nedjelje u listopadu, taj “posuđeni” sat moramo vratiti. To je zimsko računanje vremena. To je povratak na tvorničke postavke našeg dijela planeta.

Kada točno pomičemo sat u 2025. (i svake godine)?

Pravilo je jednostavno i vrijedi za cijelu Europsku uniju, pa tako i za Hrvatsku.

Posljednja nedjelja u listopadu.

To je dan D. Promjena se događa u noći sa subote na nedjelju, i to u 3:00 sata ujutro. U tom trenutku, kao nekom malom čarolijom, 3:00 odjednom opet postaje 2:00. Ako ste kojim slučajem budni (radite noćnu smjenu ili se vraćate iz izlaska), to može biti prilično zbunjujuće iskustvo. Za većinu nas koji spavamo, to jednostavno znači da naš alarm zvoni sat vremena “kasnije” nego inače, iako pokazuje isto vrijeme.

Taj “poklonjeni” sat je vjerojatno najpopularniji aspekt cijele ove priče. Tko ne bi volio dodatni sat spavanja? Pa, kao što ću objasniti, taj dodatni sat ponekad dođe s neočekivanim troškom za naš organizam.

Taj “dodatni” sat: Blagoslov ili prokletstvo za naš ritam?

Osobno, moj odnos s tim dodatnim satom drastično se mijenjao kroz život. Ovisi koga pitate i u kojoj ste fazi života. Sjećam se, kao klinac, to mi je bilo potpuno neshvatljivo. Mislio sam da to znači da ću se probuditi i da će svi satovi u kući biti pokvareni. Kasnije, kao studentu, ta nedjelja je bila apsolutni blagoslov. Značila je ili sat vremena više za učenje prije nekog roka… ili, budimo iskreni, sat vremena više za oporavak od subotnje večeri. Činilo se kao besplatan bonus, rupa u sustavu koju smo rado koristili.

Danas? Kao odrasla osoba s poslom i obavezama, taj sat je… kompliciran.

Sjećam se kad sam bio klinac…

Najviše me fascinirala sama ideja. Kako to svi znaju? Što ako netko zaboravi? Što ako se ja probudim u 3:00 i gledam kako se mijenja u 2:00? Hoće li se vrijeme vratiti? Mislio sam da je to neka vrsta mini putovanja kroz vrijeme. Otac mi je to pokušavao objasniti logično, ali dječja mašta je puno zabavnija. Ta misterija je bila dio čarolije jeseni, jednako kao kestenje i miris pečenih paprika.

Ali ta čarolija nestane kad odrastete.

A što danas radim s tim dodatnim satom?

Danas taj “dodatni sat” uglavnom znači kaos. Ako imate malu djecu, znate o čemu pričam. Djetetov unutarnji sat ne zanima što je Sabor odlučio ili što piše na mobitelu. Ako se inače budi u 6:30, te nedjelje će se probuditi u 5:30. I bit će gladno. I spremno za igru. Dakle, taj “dodatni sat spavanja” za roditelje ne postoji. On se samo pretvori u sat vremena dulje jutro u kojem pokušavate objasniti malom biću da vani još nije ni svanulo.

Isto vrijedi i za kućne ljubimce. Moj pas ne gleda na sat. On zna da je vrijeme za šetnju kad osjeti da je vrijeme. I te nedjelje, on je spreman sat vremena ranije, laje na vrata i apsolutno ga nije briga što je “tek 7, a ne 8”. Dakle, taj blagoslov dodatnog sata za mene je postao mit. Postao je samo prvi dan prilagodbe na novi, mračniji dio godine.

Tko se uopće prvi sjetio pomicati satove?

Kad god se povede rasprava o ovome, netko će sigurno reći: “To je zbog farmera!” ili “Benjamin Franklin je to smislio!”.

Obje tvrdnje su, zapravo, netočnosti. Benjamin Franklin je 1784. napisao satirični esej u kojem je predlagao Parižanima da se ranije bude kako bi uštedjeli na svijećama, ali to je bila šala, a ne ozbiljan prijedlog. A farmeri? Oni su povijesno bili protiv pomicanja sata. Njihov rad ovisi o suncu, a ne o satu na zidu. Krave treba pomusti u isto vrijeme, bez obzira što kaže vlada.

Pravi poticaj došao je iz dva neočekivana izvora. Prvi je bio novozelandski entomolog George Hudson, koji je 1895. predložio pomicanje od dva sata kako bi nakon posla imao više svjetla za skupljanje kukaca. Drugi, i utjecajniji, bio je Englez William Willett, strastveni golfer. Njega je frustriralo što mora prekinuti partiju golfa kad padne mrak. Godine 1907. objavio je pamflet “The Waste of Daylight” (Gubitak dnevnog svjetla) i lobirao britanski parlament, ali bez uspjeha.

Sve dok nije došao rat.

Zašto je Prvi svjetski rat “krivac” za sve?

Ideja je ležala u ladici dok Europa nije zaglibila u Prvom svjetskom ratu. Očajnički tražeći načine za uštedu resursa, Njemačka i Austrougarska su 1916. godine prve uvele ljetno računanje vremena. Logika je bila jednostavna: ako ljudi ustanu ranije i iskoriste više dnevnog svjetla, trošit će manje ugljena na rasvjetu i grijanje navečer.

Bio je to potez iz nužde. Ubrzo su ih slijedile i druge europske zemlje, uključujući Veliku Britaniju (Willett, nažalost, nije doživio da vidi svoju ideju ostvarenu; umro je 1915.). Sjedinjene Države su se priključile 1918. Nakon rata, većina zemalja je ukinula tu praksu, ali ona se vraćala i odlazila, najviše tijekom energetske krize 1970-ih.

A kako je to izgledalo kod nas u Hrvatskoj (i Jugoslaviji)?

Kao dio Austrougarske, i naši su krajevi iskusili to prvo pomicanje sata 1916. godine. Nakon toga, priča je bila isprekidana, kao i u ostatku Europe. No, sustavno i kontinuirano pomicanje sata na koje smo danas navikli na području bivše Jugoslavije uvedeno je tek relativno kasno, 1983. godine.

Razlog je bio isti kao i 1970-ih na Zapadu: energetska kriza. Trebalo je štedjeti struju. Od te godine, postali smo dio globalnog kluba “pomicača satova” i ostali u njemu do danas. Pomicali smo satove u Jugoslaviji, nastavili smo to raditi u samostalnoj Hrvatskoj, prateći direktive Europske unije čak i prije nego što smo postali punopravna članica.

Dobro, štedimo li stvarno energiju ili je to samo mit?

Ovo je pitanje od milijun dolara. Cijela ideja je i nastala zbog “uštede”. Ali živimo li još uvijek u 1916. godini? Gori li nam ugljen u lampama?

Argument “za” je i dalje isti: ljetno računanje vremena pomiče sat dnevnog svjetla u večernje sate, pa ljudi kasnije pale svjetla. To je neupitno. Međutim, argument “protiv” je puno kompleksniji u 21. stoljeću. Što je s grijanjem i hlađenjem? Moderno društvo ne troši energiju samo na žarulje.

Brojne studije dale su potpuno oprečne rezultate. Neke, poput one američkog Ministarstva energetike iz 2008., zaključile su da ljetno računanje vremena štedi oko 0.03% ukupne potrošnje energije. Malo, ali na nacionalnoj razini nije zanemarivo.

Druge studije, poput one u Indiani (koja je tek 2006. uvela DST na razini cijele države), pokazale su suprotno! Otkrile su da je ušteda na rasvjeti bila više nego poništena povećanom potrošnjom energije za klima uređaje (jer su ljudi duže bili aktivni u toplijim večernjim satima) i grijanje (u hladnijim jutrima u prijelaznim mjesecima). Čini se da u modernom svijetu, gdje su klima-uređaji i grijanje veći potrošači od rasvjete, stara računica više ne vrijedi.

Što kažu ekonomisti? Gubimo li novac?

Energetika je samo jedan dio slagalice. Što je s produktivnošću?

Ponedjeljak nakon proljetnog pomicanja sata (kad gubimo sat) notorno je loš za ekonomiju. Ljudi su neispavani, dekoncentrirani i manje produktivni. Neka istraživanja pokazala su značajan porast “cyberloafinga” (surfanje internetom na poslu) taj dan. Tu je i porast ozljeda na radu.

No, zimsko računanje vremena (kad dobivamo sat) trebalo bi biti bolje, zar ne? Ne nužno. Iako taj jedan ponedjeljak možda nije toliko loš, cjelokupni prelazak na raniji mrak ima svoje posljedice. Industrija zabave i trgovina na malo bilježe pad prometa. Ljudi su manje skloni izaći u kupovinu, restoran ili šetnju gradom kad je u 17 sati već mrkli mrak. S druge strane, ljetno računanje vremena je blagoslov za turizam, sportsku industriju i sve što se oslanja na aktivnosti na otvorenom.

Dakle, prelazak na zimsko računanje vremena vjerojatno nije dobar za potrošnju i društveni život, iako je onaj “izgubljeni” ponedjeljak u proljeće vjerojatno gori za uredsku produktivnost.

Kako moje tijelo uopće reagira na ovo “vremensko putovanje”?

Ovdje stvari postaju ozbiljne. Naše tijelo nije stroj kojem samo promijenite postavku. Mi smo biološka bića vođena unutarnjim satom koji se naziva cirkadijalni ritam. Taj ritam regulira sve: kada smo gladni, kada smo pospani, kada smo fokusirani, našu tjelesnu temperaturu i lučenje hormona.

A znate što je glavni okidač za taj ritam? Svjetlost.

Kada pomaknemo sat, mi u biti stvaramo mini “jet lag”. Govorimo svom tijelu da je 7 ujutro, ali sunce (i naš unutarnji sat) misli da je 6 ujutro. Ili, u slučaju zimskog računanja, mi se budimo u 7, ali naše tijelo misli da je 8. Iako se povratak na standardno vrijeme (zimsko) smatra lakšim od proljetnog “skoka” unaprijed, on nipošto nije bezazlen.

Zašto se osjećam tako mamurno tjedan dana nakon pomicanja?

To je taj raskorak. Vaš unutarnji, biološki sat (endogeni) i vanjski, društveni sat (sat na zidu) nisu usklađeni. Potrebno je vrijeme da se ponovno kalibriraju. Glavni hormon spavanja, melatonin, luči se kao odgovor na mrak. Prelaskom na zimsko vrijeme, mrak odjednom dolazi “ranije” prema društvenom satu. To može uzrokovati da se osjećate pospano ranije navečer.

No, veći je problem jutro. Sunčeva svjetlost ujutro ključna je za zaustavljanje proizvodnje melatonina i davanje signala tijelu da “počne dan”. Nakon povratka na zimsko vrijeme, jutra su odjednom svjetlija. To zvuči dobro, ali ako ste se navikli buditi u mraku, to može poremetiti kvalitetu vašeg sna u tim ključnim zadnjim satima. Cijeli sustav se mora “resetirati”, a to traje, ovisno o osobi, od nekoliko dana do tjedan dana.

Postoje li stvarni zdravstveni rizici?

Da. Iako je proljetno pomicanje sata (gubitak sna) povezano s puno gorim ishodima, poput dramatičnog porasta rizika od srčanog udara u danima nakon promjene, ni jesensko pomicanje nije bezopasno.

Najveći problem zimskog računanja vremena je psihološki. To je nagli dolazak mraka. Za mnoge ljude, ovo je okidač za sezonski afektivni poremećaj (SAD), poznatiji kao zimska depresija. Gubitak večernjeg svjetla znači manje prilika za boravak na otvorenom, manje vitamina D i općenito siviju, tmurniju svakodnevicu.

Sjećam se jedne zime, nedugo nakon pomicanja sata. Radio sam u uredu, bio zadubljen u posao. U jednom trenutku podignem pogled kroz prozor i vani je mrkli mrak. A tek je pola pet popodne. Osjećaj je bio… poražavajući. Kao da mi je netko ukrao dan. Taj osjećaj, ponavljan iz dana u dan, itekako može utjecati na mentalno zdravlje.

Čekajte, nije li Europska unija trebala ukinuti sve ovo?

O, da. Sjećamo se toga, zar ne? Godine 2018. i 2019. bile su pune naslova o tome. Europska komisija provela je javnu anketu (doduše, sumnjive metodologije jer je glasalo pretežno stanovništvo jedne zemlje) koja je pokazala da 84% ispitanika želi ukinuti pomicanje sata.

Na valu tog raspoloženja, Europski parlament je u ožujku 2019. izglasao prijedlog za ukidanje sezonskog pomicanja sata. Posljednje pomicanje trebalo se dogoditi 2021. godine. Zemlje su dobile zadatak odlučiti žele li trajno ostati na “ljetnom” (DST) ili “zimskom” (standardnom) vremenu.

I onda… ništa. Tišina. Još uvijek pomičemo satove.

Pa što se dogodilo? Zašto još uvijek pomičemo satove?

Dogodila su se dva problema. Prvi je bio logistički, a drugi globalni.

Logistički problem bio je dogovor. Države članice jednostavno se nisu mogle dogovoriti. Stvorila su se dva tabora. Južne zemlje (poput Španjolske, Italije, Grčke, pa i Hrvatske) naginjale su trajnom ljetnom vremenu. To bi značilo više svjetla u večernjim satima, što je sjajno za turizam i općenito mediteranski stil života. S druge strane, sjeverne zemlje (poput Finske, Švedske, Njemačke) naginjale su trajnom standardnom (zimskom) vremenu. Njihov argument bio je zdravstveni: trajno ljetno vrijeme značilo bi da bi zimi na sjeveru sunce izlazilo tek oko 10 ili 11 sati ujutro, što bi bio potpuni kaos za biološki ritam i sigurnost djece koja idu u školu po mrklom mraku.

Dok su se oni tako natezali, dogodili su se Brexit i, još važnije, pandemija COVID-19. Pomicanje sata odjednom je postalo zadnja rupa na svirali. Cijeli plan je stavljen “na led” i tamo stoji i danas.

Koja je opcija bolja: vječno ljeto ili vječna zima?

Ovo je ključna rasprava.

• Argument za trajno LJETNO vrijeme: Više svjetla navečer. To je dobro za ekonomiju (turizam, trgovina), rekreaciju nakon posla i opće raspoloženje. Manje prometnih nesreća u večernjim satima.
• Argument za trajno STANDARDNO (zimsko) vrijeme: Ovo je opcija koju preferiraju znanstvenici koji se bave spavanjem. Zašto? Zato što je bolje usklađena s našim unutarnjim satom. Američka akademija za medicinu spavanja (AASM) izdala je službeni stav da preferira trajno standardno vrijeme. Jutarnje svjetlo je, tvrde, ključno za buđenje i postavljanje našeg cirkadijalnog ritma za cijeli dan. Trajno ljetno vrijeme značilo bi tamnija, pospanija i manje produktivna jutra.

Dakle, biramo između ekonomije i večernje zabave (ljetno) ili zdravlja našeg ritma spavanja (zimsko/standardno). Nije laka odluka.

Kako “prevariti” svoj mozak da lakše prihvati zimsko računanje vremena?

Dok se političari ne dogovore, nemamo izbora. Dva puta godišnje moramo proći kroz ovu prilagodbu. Dobra vijest je da je prelazak na zimsko vrijeme lakši od onog proljetnog. “Dobivamo” sat, pa je manji stres na organizam. Ali, kao što smo vidjeli, mrak u 16:30 i poremećaj ritma nisu za baciti.

Evo nekoliko strategija koje sam osobno testirao i koje znanost podržava.

Savjeti za tjedan prije pomicanja

Iskreno, za zimsko pomicanje ne trebate se toliko mučiti prije. Kod proljetnog je pametno ići spavati 15 minuta ranije svaku večer. Kod jesenskog, tijelo će se lakše prilagoditi jer mu “dajete” sat.

Ono što možete učiniti jest mentalno se pripremiti. Prihvatite da dolazi mračniji period godine. Umjesto da ga se užasavate, isplanirajte aktivnosti za taj period. Ovo je vrijeme za ugodu (Hygge, kako bi rekli Danci), za čitanje knjiga, gledanje filmova, kuhanje. Pripremite si toplu rasvjetu po kući. Učinite svoj dom utočištem.

Što raditi na sam dan promjene (i onaj ključni ponedjeljak)?

Ovdje se lomi koplje.

Iskoristite tu nedjelju. Nemojte samo spavati sat dulje. Ako se probudite u svoje “staro” vrijeme (npr. 7 ujutro, koje je sada 6), ustanite! Iskoristite to svjetlije jutro. Izađite u šetnju. Doručkujte. Popijte kavu na balkonu. Dajte svom mozgu tu jutarnju dozu svjetlosti. To će mu pomoći da se brže “resetira” na novo vrijeme. Ako prespavate, samo ćete biti mamurniji.

Taj ključni ponedjeljak. Ovdje imam osobni ritual. Bez obzira na sve, taj ponedjeljak ustajem u svoje “novo” uobičajeno vrijeme (npr. 7:00). Ne odgađam alarm. Popijem veliku čašu vode i odmah izađem van na 10-15 minuta, makar samo na balkon ili da prošećem psa oko zgrade. To jutarnje svjetlo, čak i kad je oblačno, direktna je poruka mozgu: “Hej, budan si. Ovo je novi dan. Počinjemo sada.” To mi pomaže da navečer lakše zaspim i brže uhvatim ritam.

Evo još nekoliko konkretnih savjeta:

• Budite ovisnik o svjetlu: Čim ustanete, razmaknite zavjese. Ako je tmurno, upalite sva svjetla. Jutarnje svjetlo je vaš najbolji prijatelj.
• Održavajte rutinu: Jedite obroke u novo uobičajeno vrijeme, čak i ako niste gladni. Vježbajte u svoje uobičajeno vrijeme. Tijelo voli predvidljivost.
• Pazite s kofeinom i drijemanjem: Nemojte piti kavu kasno popodne. Ako morate odspavati, neka to bude kratki “power nap” od 20 minuta, nikako dugo spavanje koje će poremetiti noćni san.
• Digitalni detoks prije spavanja: Onaj “dodatni” sat navečer nemojte potrošiti skrolajući. Plavo svjetlo ekrana vara vaš mozak da misli da je još dan i blokira melatonin. Sat vremena prije spavanja, maknite ekrane.

Utječe li pomicanje sata na moje kućne ljubimce (i djecu)?

Apsolutno. Kao što sam spomenuo, oni su najveće “žrtve” naših društvenih dogovora. Njihov cirkadijalni ritam je često puno precizniji od našeg.

Pas koji je navikao jesti u 18h, u nedjelju će biti gladan u 17h. Mačka koja vas budi u 6h, budit će vas u 5h. Ključ je u postupnoj prilagodbi. Ovo je zapravo jedina situacija gdje priprema prije pomicanja ima smisla.

Evo što možete učiniti, počevši od srijede ili četvrtka prije pomicanja sata:

• Postupno pomičite obroke: Svaki dan pomaknite vrijeme hranjenja (i šetnje, za pse) za 10-15 minuta kasnije.
• Prilagodite igru i pažnju: Ako se s djetetom igrate prije spavanja, počnite taj ritual 10-15 minuta kasnije svaki dan.
• Stroga rutina spavanja za djecu: Ritual je važniji od sata. Kupanje, priča, gašenje svjetla… Držite se toga religiozno, samo svaki dan pomaknite za koji minutu kasnije.
• Koristite zamračivanje: Teške zavjese ili rolete su ključne da djeca (i vi) odspavate do “novog” jutra, unatoč tome što sunce izlazi ranije.

A što je sa prometom i sigurnosti?

Ovo je mračnija strana priče. Prelazak na zimsko računanje vremena ima jednu vrlo opasnu posljedicu: večernja špica odjednom se događa u mraku.

Statistike su porazne. U tjednima nakon povratka na standardno vrijeme, broj prometnih nesreća u kojima stradavaju pješaci i biciklisti drastično raste, i to točno u onim “novim” večernjim satima sumraka, između 17 i 18 sati. Vozači se još nisu navikli na lošiju vidljivost, a pješaci i biciklisti precjenjuju koliko ih se dobro vidi.

Zato, taj prvi tjedan nakon pomicanja sata, oprez mora biti na najvišoj razini. Ako vozite, usporite i očekujte pješake tamo gdje ih “ne bi trebalo biti”. Ako hodate ili vozite bicikl, nosite reflektirajuće materijale ili svjetla. Ovdje oprez doslovno glavu čuva.

Dakle, što nam na kraju donosi?

Dok sjedim i pišem ovo, vani je već mrak, iako večera još nije ni na stolu. To je ta realnost.

Zimsko računanje vremena je puno više od “dodatnog sata spavanja” te jedne listopadske nedjelje. To je godišnji podsjetnik da je naša veza s vremenom istovremeno i nevjerojatno kruta (društveni sat) i nevjerojatno fleksibilna (naš unutarnji sat). To je društveni dogovor koji je nastao iz potrebe za uštedom ugljena, a danas se preispituje zbog utjecaja na naše mentalno zdravlje i potrošnju klima-uređaja.

Za mene osobno, to je jasan, gotovo brutalan signal: ljeto je gotovo. Počinje onaj dugi, spori, introspektivni dio godine.

Možda je to i poanta. Možda nam taj “povratak” na naše pravo, standardno vrijeme služi kao biološki reset. Podsjeća nas da usporimo, da se prilagodimo prirodi, a ne da stalno pokušavamo prirodu prilagoditi nama. Iako se još uvijek borim s mrakom u pola pet, i iako mi pas još uvijek zbunjeno gleda zašto je zdjelica prazna u “krivo” vrijeme, postoji nešto utješno u tom povratku. To je ritam. To je ciklus. I kao i svaki ciklus, proći će.

Do idućeg ožujka, naravno. A onda sve ispočetka.

Često postavljena pitanja